„U kuharici možemo začuđeno pratiti kako se jedan za drugim nižu nizovi od prežganih i pretepenih juha, temfanih i pirjanih mesa, divljači u crnoj juhi od krvi i vina, guske i patke punjene hajdinskom kašom, rolade, kopuni i domaće kokice u raznim umacima, pripremljene zajedno s gljivama iz međimurskih šuma, ribe, šarani, jesetre, štuke, pastrve, smuđevi i somovi iz slivova međimurskih rijeka, kanala, rukavaca i jezeraca, u putru i vrhnju, zalivene vinom, pečene, pržene i kuhane. U istoj knjizi nailazimo i na jasne primorske, ugarske, njemačke, austrijske i talijanske kulinarske naglaske, utjecaje uglavljene u izvornu povijesnu kulinarsku tradiciju, koji su, čakovečki dvor i kuhinju u utvrdi Zrinskih, uz vrsna vina iz podruma bana Nikole, proslavile po cijeloj ondašnjoj Austriji, Ugarskoj, Italiji i Europi. Osim što odiše autentičnim okusima i mirisima, međimurska kuhinja, kako u doba gospodara čakovečkog dvora, tako i danas, pokazuje snažnu sposobnost asimilacije raznih utjecaja u svoj vlastiti kulinarski izraz, kao i izrazitu sposobnost nasljeđivanja i preoblikovanja vlastite gastronomske baštine”.
– piše poznati hrvatski gastronomski stručnjak i književnik Veljko Barbieri.
Na stolu međimurskih restorana danas su neizostavne sezonske svježe ili krepke juhe, mesna ili riblja jela, divljač, salate, maštoviti prilozi i vrhunski deserti.